Ne postoje dva jednaka slučaja. Svaki slučaj je uzbudljiv i svaki je priča o obitelji čiji članovi su raštrkani po cijelom svijetu uslijed svih mogućnih različitih vrsta događaja. Radi upoznavanja s našim radom, sastavili smo mali izbor slučajeva kojima smo se bavili, Vama na uvid. Postoje mnogi slučajevi koji su od osobitog značaja za nas s emotivne točke gledišta – ali slučajevi koji slijede izdvajaju se od ostalih.

VOLVERHAMPTONSKA SKITNICA S KRUŽNOG RASKRIŽJA

2008. GODINE, JEDAN OD NAŠIH BRITANSKIH PARTNERA NAM SE OBRATIO SA SLUČAJEM KOJI JE NA POČETKU IZGLEDAO PRILIČNO ČUDNO.
Čovjek, poznat kao „Volverhamptonska skitnica s kružnog raskrižja”, koji je „živio“ u sred kružnog raskrižja u britanskom gradu Volverhampton skoro 40 godina, preminuo je u 87. godini života. Naša zabrinutost da preminuli nije ostavio nasljedstvo je ubrzo otklonjena kada je naš britanski partner otkrio da je legatorova mirovina bila nedirnuta desetljećima, što znači da je nasljedstvo iznosilo skoro 100.000 britanskih funti.
Pomoću naše partnerske tvrtke iz Poljske i u konkurenciji s mnogim europskim tvrtkama koje se bave potragom za nasljednicima, uspjeli smo pronaći nasljednike u Njemačkoj i Hrvatskoj i poslati njihove zahtijeve u Veliku Britaniju.

BRAZILSKI SANTOS – SLUČAJ SANTOS

NAŠ NJEMAČKI PARTNER ZAMOLIO NAS JE DA PRONAĐEMO MOGUĆE POTOMKE JEDNOG NIJEMCA KOJI JE EMIGRIRAO U BRAZIL 1919. GODINE, JER SU POTENCIJALNO IMALI PRAVO NA KOMAD ZEMLJE U ISTOČNOM BERLINU.
• Pomoću Nacionalne arhive Rio de Žaneira pretražili smo imigracijski popis i otkrili da se legator preselio iz Njemačke u nekada prosperitetnu brazilsku luku Santos, 1919. godine. On je vjerojatno napustio svoju domovinu zbog teške ekonomske situacije poslije Prvog svjetskog rata kako bi započeo novi život u Brazilu. Pomoću g. Roskampa, našeg predstavnika u Brazilu, koji je pretražio sve popisne podatke iz upitnog razdoblja i ispitao svu historijsku korespondenciju kod počasnog konzula u Santosu, pronašli smo brzojav koji je doseljenik poslao svojoj sestri u Njemačku 1932. godine. Rekao joj je da je rad na plantažama banana naporan i slabo plaćen, i da je patio od kontinuirane groznice, ali je njegova kćer Marija skrbila o njemu.
• Tako smo saznali da je pokojnik imao kćer čije je ime Marija. U mjesnom matičnom uredu pregledali smo sve izvatke iz matice rođenih u Santosu i otkrili smo da je kćer legatora zaista rođena 1925. godine.
• Potom smo otpočeli traženje dokumenta o sklapanju brakova koje smo vrlo brzo pronašli. Na žalost, ubrzo smo otkrili da je kćer uzela najčešće ime u Brazilu – udano ime joj je bilo Marija Santos.
• Kako se činilo da je pronaći ovu ženu – nemoguć pothvat i pošto nismo ni znali je li ona još uvijek živa, došli smo na ideju potražiti mogućnu umrlicu pokojnika na protestantskom groblju na periferiji grada, jer smo pretpostavili da se nije preobratio u katoličanstvo čak ni poslije njegove emigracije u Brazil.
• Zaista smo pronašli zapis o smrti legatora. Napomenuta je činjenica da je preminuo bez ikakvih sredstava 1947. godine, i jer nije pronađen niti jedan rođak, grad je platio pokop.
• Očigledno, Marija Santos je nestala i naša posljednja nada je bila pokrenuti kampanju za informacije u lokalnim medijima (radio stanice, novine), ali to nije urodilo plodom.
• Konačno smo našli upravitelja mjesne kuće za siromahe, koji je, u svojoj 94. godini, ipak uspio sjetiti se pokojnika koji je tu živio do smrti.
• Upravitelj nam je ispričao o teškom stanju obitelji. Znao je da je legator imao kćer po imenu Marija, koja je radila kao čistačica. Srećom, sjetio se adrese Marijinog bivšeg poslodavatelja, čiju smo djecu potom posjetili. Djeca poslodavatelja su se zaista sjetila Marije Santos. Rekli su nam da je Marija preminula prije 5 godina, i istaknuli su da je imala devetoro djece, od kojih je jedno radilo za lokalno gradsko vijeće.
• Potraga za tim unukom pokojnika nije trajala dugo. Kada smo ga pronašli, unuk nam je ispričao o još jednoj tetki koja je preminula i koja je vodila težak život na plantaži banana 300 kilometara od grada. • Konačno smo saznali da su dvije kćeri legatora imale ukupno 17 djece. Daljnje istraživanje dovelo nas je do zaključka da je bilo više od 55 legitimnih nasljednika, od kojih je samo nekolicina bila sposobna čitati i pisati.
• Jedna od legatorovih kćeri udala se za domorodca, rođenog i odgajanog na američkom tlu, s kojim je imala 13 djece. Mi smo ih sve otpratili do javnog bilježnika gdje su njihovi potpisi – koji su zapravo bili njihovi otisci prstiju – ovjereni.
• Iako je cijeli postupak trajao dulje od 8 mjeseci, konačno smo uspjeli osigurati financijsku pomoć mnogim nasljednicima u Brazilu. Pomoću novca koji su dobili, svaki od njih je sada u mogućnosti kupiti vlastitu kuću i komad zemlje – dok su ranije bili „moderni robovi“ koji su ovisili o zemljoposjedniku.

OBITELJ RAŠTRKANA ŠIROM SVIJETA

PARTNERSKA TVRTKA IZ AUSTRALIJE ZAMOLILA NAS JE DA PRONAĐEMO MOGUĆNE LEGITIMNE NASLJEDNIKE JEDNOG GRKA KOJI JE EMIGRIRAO U AUSTRALIJU. ZNALI SMO MJESTO PODRIJETLA LEGATORA, MALO SELO NA JUŽNOJ OBALI GRČKE GDJE JE RADIO KAO PASTIR DOK NIJE EMIGRIRAO, KAO I NJEGOV NADNEVAK ROĐENJA.
• Pozvali smo mjesne vlasti i ubrzo saznali da je imao brata. Prema riječima gradonačelnika, ovaj brat je također emigrirao, ali nitko nije znao gdje je otišao. Otprilike tjedan dana poslije našeg telefonskog razgovora s gradonačelnikom, kontaktirao nas je jedan Grk koji je emigrirao u Njemačku i koji se pozvao na naš razgovor s gradonačelnikom. Ovaj čovjek je rekao da se brat legatora preselio u blizinu Budimpešte, gdje je promjenio ime.
• Zahvaljujući aktivnoj podršci Ambasade Grčke u Mađarskoj bili smo u mogućnosti saznati novo ime brata i konačno ga pronaći, bez previše problema, u jednom selu u blizini Budimpešte. Nasljednik se nije čuo sa svojim bratom 50 godina i, unatoč tužnoj vijesti o smrti njegovog brata, bio je sretan zbog saznanja njegovog posljednjeg mjesta boravka.

IZGUBLJENO MILIJUN EURA

NA ŽALOST, NEMA SVAKI SLUČAJ SRETAN SVRŠETAK. POVREMENO SMO NAILAZILI NA LEGITIMNE NASLJEDNIKE KOJI NISU BILI SPREMNI PRIHVATITI SVOJE NASLJEDSTVO, ALI NIKADA RANIJE ODBAČENO NASLJEDSTVO NIJE IZNOSILO VIŠE OD MILIJUN EURA.
• Njemački genealoški ured je godinama pratio trag Poljaka koji je emigrirao u Njemačku, kasnije se preselio u Veliku Britaniju i konačno na Novi Zeland. Oni su napisali pismo čovjeku, obavijestivši ga o njegovom pravu na nasljedstvo, poslije čega je on odgovorio da nije zainteresiran.
• Naši partneri su pretpostavili da to može biti u svezi s mogućnim židovskim podrijetlom nasljednika, što ga je navodno navelo da na pisma iz Njemačke gleda s velikim oprezom zbog događaja koji su se desili tijekom Drugog svjetskog rata. Zato su nas zamolili da uspostavimo kontakt s ovim čovjekom, jer imamo kolegu Židova koji bi mogao ubjediti nasljednika osobnim razgovorom da zbilja ima pravo na nasljedstvo.
• Osim toga, djevojačko prezime nasljednikove supruge zvučalo je talijanski, i osoblje koje smo odabrali za ovaj slučaj ne samo da govori hebrejski, već se odlično sporazumijeva i na talijanskom jeziku.
• Nakon 26 sati leta od Beča preko Kuala Lumpura do Sidneja, naš genealog konačno je stigao u Velington, glavni grad Novog Zelanda, gdje je posjetio nasljednika i objasnio mu slučaj. On je ubrzo saznao da nasljednik nije Židov i da njegova supruga ne govori talijanski. Osim toga, nasljednik je savršeno jasno stavio do znanja da on ne vjeruje da je nasljedstvo pravo, ali i da on uopće nije zainteresiran za tako veliku sumu novca, jer je bio uplašen zbog mogućnosti otmice njegove žene i onda ne bi imao tko pripremati obroke za njega.
• Bezbrojni pokušaji ubjeđivanja nasljednika preko mjesnih javnih bilježnika i odvjetnika nisu urodili plodom, a kao rezultat naš genealog odletio je kući poslije 5 dana.
• Željeli bismo dodati da nasljednik živi u prilično lošim ekonomskim uvjetima a njegov sin je bio vrlo zainteresiran za novčani iznos, osobito jer je dulje vrijeme bio nezaposlen. Međutim, razgovor među ocem i sinom nije dao rezultat, isto kao ni napori našeg geneologa.

PUTEM TRAGA U GALICIJI

U NAŠOJ PROFESIJI PONEKAD SVE ŠTO VAM JE POTREBNO JE POVIJESNO ZNANJE I SREĆA …
• Jedan od naših njemačkih partnera zamolio nas je da pronađemo nasljednike s pravom na nasljedstvo žene koja govori njemački i koja je podrijetlom iz Galicije.
• Kako su arhive u bivšoj najistočnijoj krunskoj zemlji Austro-Ugarske monarhije u vrlo lošem stanju, i budući da ponekad treba više od godinu dana za obradu informacija, šanse za pronalaženjem legitimnih nasljednika u dogledno vrijeme bile su relativno male. Ali znali smo da je poslije Drugog svjetskog rata, 99% bivšeg njemačkog govornog stanovništva Galicije uglavnom emigriralo u njemačke regije Baden-Vurtemberg i Hesen, kao i u austrijske federalne države u Gornjoj Austriji i Salzburgu.
• Pretraga u telefonskom imeniku narečenih regija za odgovarajućim prezimenom rezultirala je s dva pogotka i, za vrlo kratko vrijeme, pronašli smo sina nećaka legatora u Salcburgu. On je također rođen u Galiciji i morao je napustiti zemlju 1945. godine poslije invazije Crvene armije.

PUTOVANJE U IZRAEL

SVJESNI SMO RELATIVNOG NEPOZNAVANJA NAŠE PROFESIJE. TAKOĐER ZNAMO KOLIKO JE VAŽNO OTKLONITI SVAKI SKEPTICIZAM KOJI NASLJEDNICI MOGU IMATI PRIJE NEGO ŠTO IM OBJASNIMO TOČNE PREDNOSTI I NEDOSTATKE SLUČAJA.
• U konkretnom slučaju, koji nam je ponuđen putem jednog od naših mađarskih partnera u SAD-u, nasljednicu, nećakinju legatora koji je preminuo u SAD-u, već je pronašao naš mađarski partner poslije opsežnih istraživanja različitih arhiva u Poljskoj i Haifi (Izrael), ali nije odgovorila na pisma našeg partnera.
• Zbog toga – a najviše zbog našeg stalnog židovskog osoblja na lokaciji – zamoljeni smo stupiti u kontakt s nasljednicom. Naši pokušaji su bili neuspješni u početku jer dotična gospođa jednostavno nije odgovarala na pozive našeg zaposlenika.
• Na kraju, naš genealog uspio je saznati ime kćeri nasljednice, koja živi u Tel Avivu, i pozvao ju je. Ona je potvrdila da njezina majka jednostavno više nije u stanju koristiti telefon, i žustro je tražila razlog našeg poziva.
• Naš zaposlenik je kćeri objasnio naše polje aktivnosti i istaknuo da bi njezina majka mogla imati pravo na nasljedstvo značajne količine novca. Gospođa je bila više nego skeptična i zahtijevala je sve informacije o ovom slučaju, o kome nije željela razgovarati preko telefona. Potom je odmah pozvala naše sjedište u Beču i nedvojbeno zatražila dolazak generalnog direktora u Tel Aviv već sljedećeg dana – u suprotnom ona će blokirati svaki daljnji kontakt s naše strane.
• Dva sata kasnije, naš generalni direktor i još jedan genealog spakirali su svoje najnužnije stvari i 5 sati poslije telefonskog razgovora bili su na letu iz Beča preko Ciriha (izravan let iz Beča do Tel Aviva je već bio popunjen) do Izraela. Naš stalni predstavnik ih je dočekao i odveo ih na dogovoreno mjesto, u veliki hotel u središtu grada Tel Aviva. Kćer nasljednice i njezin sin su nas već čekali tamo, u pratnji svojih supružnika i dva odvjetnika.
• Poslije sastanka od pet sati tijekom kojeg je vladao skepticizam, dogovoreno je da će djeca nasljednice ostaviti da pitanje prenoći i obavijestiti nas o svojoj odluci sutradan.
• Ali, kako je sljedeći dan bio subota (Šabat – židovski Šabat), dan na koji nije dopušteno raditi, morali smo čekati do sumraka prije nego što ih kontaktiramo.
• Za razliku od sina koji je bio malo otvorenijeg uma, kćer nam je rekla da je konzultirala svojeg supruga iz SAD-a i nije bila zainteresirana za nastavak razgovora. Potom smo kontaktirali sina i zamolili ga za još jedan sastanak.
• Na žalost, on je živio 150 kilometara od Tel Aviva i bilo je nevjerojatno teško doći do taksija na Šabat. Na kraju, uspjeli smo stići tamo preko pojasa Gaze i cijenili smo mogućnost za još jednim sastankom sa sinom.
• Tijekom večere, kojoj je njegov odvjetnik također nazočio, ubijedili smo sina za slučaj, ali trebalo je još 5 sati prije nego što su obje strane prihvatile aranžman za naknadu.
• Poslije toga, brat je kontaktirao svoju sestru, koja je, poslije mnogo oklijevanja, konačno pristala da joj predamo ugovor poslije povratka u Tel Aviv koji će ona potom predati svojoj majci.
• Sutradan, na dan našeg planiranog polaska, dobili smo potpisan ugovor i odletjeli smo nazad u Beč sljedećeg dana.
• Nasljednica ima pravo na skoro 700.000 američkih dolara.

TRANSPORT DJECE (KINDERTRANSPORT)

JEDAN OD NAJIZAZOVNIJIH I NAJSLOŽENIJIH SLUČAJEVA S KOJIM SMO SE SUSRELI POTEKAO JE OD AUSTRIJSKOG JAVNOG BILJEŽNIKA, KOJEMU JE TREBALA NAŠA POMOĆ U PRONALAŽENJU NASLJEDNIKA OSOBE KOJA JE PREŽIVJELA ŽIDOVSKI KONCENTRACIJSKI LOGOR.
• Pregledali smo različite datoteke i ubrzo saznali da je legator imao brata čija je sudbina, međutim, bila potpuno nepoznata. Pretpostavili smo da brat nije preživio holokaust zbog svoje vjere. Kada smo proučavali popise žrtvi nismo našli ime brata, što nas je ohrabrilo u vjeri da je brat preminulog uspio preživjeti rat.
• Znali smo da je brat imao 16 godina kada je Hitler došao na vlast i pretpostavlja se da je možda emigrirao u SAD ili Izrael, ali nismo mogli naći dokaz tome niti u jednoj odgovarajućoj bazi podataka. • Spisak takozvanog Transporta djece (Kindertransport) konačno nam je pomogao – ovo je popis židovske djece koja su dobila mogućnost pobjeći u Englesku bez roditelja uoči Drugog svjetskog rata. Sa samo jednim koferom, torbom i 10 Rajh marki, oko 10.000 židovske djece spašeno je od nacističkog režima.
• Kada su stigli u Englesku, o njima su brinule hraniteljske obitelji. U Evidenciji jedne od tih obitelji bilo je ime brata kojega smo tražili. Brat je na sreću imao „pokrovitelja“ kojeg je dodijelila britanska vlada. Pitali smo njegovu djecu o tome gdje se legatorov brat nalazi i saznali smo da je kasnije emigrirao preko Šangaja u Kanadu, u dobi od 18 godina.
• Ubrzo potom bili smo u mogućnosti ući u trag potomcima ovog brata u Otavi i obavijestili smo ih o sudbini njihovog strica.

IMPLIKACIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

2005. GODINE SKRENUTA NAM JE POZORNOST NA STAN KOJI SE NALAZIO U JEDNOM OD NAJBOGATIJIH PREDGRAĐA BEČA KOJI BI, POSLIJE SMRTI VLASNIKA, PREŠAO U VLASNIŠTVO DRŽAVE UKOLIKO NE BISMO PRONAŠLI LEGITIMNE NASLJEDNIKE U ODREĐENOM VREMENSKOM ROKU.
• Ubrzo smo saznali da je pokojni vlasnik stana bila gospođa koja se zvala Ljudmila D, navodno iz Manhajma, u Njemačkoj.
• Ali, kada pretraga našeg njemačkog matičnog ureda nije uspjela osigurati nam bilo kakve informacije, proveli smo daljnja istraživanja i otkrili da ona nije rođena u Njemačkoj, već u Ukrajini, u Manhajmu u blizini Odese, bivše njemačke „kolonije“ u Besarabiji.
• Jedan od naših članova osoblja, uz podršku jednog od naših partnera, ušao je u trag podrijetlu ove žene. Kao što znamo, većina Nijemaca morala je napustiti svoje domove poslije Drugog svjetskog rata, i pretpostavili smo da je obitelj emigrirala ili u Njemačku ili u Austriju.
• Pomoću Udruge raseljenih Nijemaca Besarabije, ubrzo smo pronašli upis te žene u maticu rođenih i saznali smo da je imala dva brata i jednu sestru, čije boravište je u tom trenutku bilo nepoznato.
• Osim toga, udruga nam je pomogla pronaći daljnju rodbinu legatorke, to jest njezine rođake, koji su „otkupljeni“ od Sovjetskog Saveza od strane Savezne Republike Njemačke tijekom 1960-ih.
• Rekli su nam za sestru koja je navodno živjela u Njemačkoj. Poslije mnogo napornog istraživanja, uspjeli smo identificirati sestru, samo kako bismo utvrdili da je ona preminula prije oko 20 godina, zbog čega smo onda morali potražiti njezine potomke koje smo konačno pronašli u Belgiji.
• Sada smo imali nasljednika (sestrinog potomka u Belgiji), ali što se desilo s braćom legatorke? Pomoću jednog od naših partnera saznali smo da je samo legatorka uspjela pobjeći Crvenoj armiji tijekom povlačenja njemačkih oružanih snaga. Njezina etnička njemačka braća bila su optužena za suradnju s nacistima i osuđeni su na 25 godina prisilnog rada u Sibiru.
• Kazna od 25 godina je smanjena na 15 godina. Kada je tih 15 godina proteklo, braća legatorke su se naselila u istočnom Kazahstanu, blizu granice s Kinom, gdje su preminuli prije nekoliko godina. Cijeli njezin život, pokojnica je pokušavala, uz potporu Crvenog križa, među inim, uspostaviti kontakt sa svojom braćom, ali na žalost njezini napori su bili uzaludni.
• Poslije tri mjeseca osobito intenzivnog istraživanja u Kazahstanu, naši partneri su nas informirali da potomci pokojne braće i dalje žive u Rusiji u iznimno lošim uvjetima. Uspjeli smo pronaći ih i, skupa s njihovim belgijskim rođakom, oni sada mogu uživati u vlasništvu nad stanom u Beču i u određenom iznosu novca.

PRISILNI RAD U SIBIRU

POČETKOM PROSINCA 2004. GODINE DOBILI SMO UPIT PUTEM MAILA IZ RUSIJE. GOSPODIN D. NAS JE OBAVIJESTIO DA JE NJEGOV DJED BIO RANJEN U OBRAMBENOJ BITCI AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE TIJEKOM PRVOG SVJETSKOG RATA U LEMBERGU (BIVŠA AUSTRO-UGARSKA KRUNSKA ZEMLJA GALICIJE I LODOMERIJE). KASNIJE GA JE OTELA RUSKA ARMIJA I ODVELA GA NA PRISILNI RAD U SIBIR.
• Prije smrti, pokojnik koji je ostao bez državljanstva, oženio se Ruskinjom koja je rodila njihovog sina jedinca. Sin je u velikoj mjeri patio od implikacija Drugog svjetskog rata jer su ga držali etničkim Nijemcem.
• Po svršetku rata, austrijska obitelj pokušala je nekoliko puta dovesti sina otetog vojnika u Austriju, ali nije uspjela. On za života nije uspio vidjeti domovinu svojeg oca.
• Njegov sin, koji živi u židovskom autonomnom području Rusije, zatražio je od nas da potražimo njegove rođake u Austriji.
• Prije svega, proveli smo istraživanje upisa u maticu rođenih u selu gdje je rođen djed (u Donjoj Austriji). Također smo saznali da je djed imao braću i sestre čijim potomcima nismo uspjeli ući u trag usprkos temeljnom istraživanju u ovom području.
• Pomoću Arhive Savezne države Beča i Grada Beča otkrili smo da se dio obitelji preselio u Beč poslije Prvog svjetskog rata, kao i da su preminuli u Beču. Provjerom registra grobnica bečkog Centralnog groblja potvrđeno je da su neki od njegovih rođaka zaista preminuli u Beču.
• Potom smo provjerili tko je platio grob brata otetog vojnika – a to je, kako smo utvrdili, bila kćer brata koju smo tada kontaktirali i koja je potvrdila da se jedan od rođaka nije vratio iz Rusije. • I tako smo uspjeli ujediniti obitelj poslije skoro 90 godina.

ŠKOTSKA KĆER

ZABAVLJAČI POSJEĆUJU ZEMLJU KAO MALO KOJI DRUGI LJUDI.
• U našem slučaju, za austrijsku gospođu koja je preminula znali smo da je rodila djevojčicu u Hamburgu kada je imala 17 godina. Međutim, boravište kćeri je bilo nepoznato. Uskoro smo saznali da je kćer bila izvanbračna i rođena je u Hamburgu prigodom turneje po Njemačkoj, ali ju je usvojila škotska obitelj u vrlo ranoj dobi. Kćer nije imala nikakav kontakt s majkom koja se konačno nastanila u Štajerskoj sa svojim suprugom.
• Pomoću našeg britanskog partnera ubrzo smo ušli u trag kćeri koja se, u međuvremenu, udavala tri puta. Kćer je znala da je njezina biološka majka živjela u Austriji, ali nije znala njezino ime. • Kćer je na kraju naslijedila prilično udaljenu kuću u Austriji koja bi pripala državi da mi nismo intervenirali.